Beli slez, čaj i gel od belog sleza


beli slez stabljika
Beli slez
Latinsko ime mu je Althaea officinalis.
U evropi i na srednjem istoku ljudi su se vekovima hranili divljim belim slezom u godinama slabe žetve, kad bi prinos žitarica bio slab. Travari primenjuju koren, a ponekad i list ove meke, uspravne, metar i po visoke višegodišnje biljke koja raste na vlažnom tlu, a propisuju je za lečenje posekotina i rana, ranica u ustima, nadraženosti želuca i drugih oboljenja. Poznato je da sisanje korena belog sleza smiruje razdražljivu novorođenčad i jednogodišnjake kojima niču zubi.


Lekoviti sastojak belog sleza je mucilagin, sunđerasti deo korena koji pomešan sa vodom daje gel veoma umirujućeg dejstva na upaljenu sluzokožu. Jedno istraživanje je pokazalo da mucilagin pomaže belim krvnim zrncima imunog sistema u borbi protiv mikroba koji napadaju organizam. Neka druga istraživanja na životinjama pokazala su da beli  slez može pomoći snižavanje šećera u krvi.

Uzima se kod bolova u grlu, kašlja, prehlade, gripa, zapaljenja bronhija i sinusa, nadraženosti želuca, peptičkih ulkusa, gastritisa (zapaljenja želuca), kolitisa (zapaljenja debelog creva). Takođe se uzima i kod zapaljenja i infekcija mokraćne bešike, uretritisa (zapaljenje mokraćnih puteva), kamena u bubregu.
Za spoljnju upotrebu se koristi kod apscesa, čireva, kožnih ulkusa, posekotina, ogrebotina, drugih povreda, varikoznih (proširenih) vena, zubnih apscesa i gingivitisa (zapaljenja desni).

Beli slez je dostupan u suvom obliku, kao kapsule i kao tinktura.

Čaj od belog sleza - Jednu do dvije kašičice usitnjenog ili smrvljenog korena preliti sa jednom šoljom vode na sobnoj temperaturi. Ostaviti da stoji pola sata. Pije se u mali gutljajima ili koristi za grgljanje kod tegoba u ustima i grlu.

Gel od belog sleza se pravi tako što se fino usitnjenom korenu dovoljno vode da se dobije gel i prenjuje se za lečenje kožnih tegoba.

Beli slez se u malim količinama može davati i odojčadi i deci.